Urbani stan u Dublinu

Sigurno ste u nekoliko navrata na temu vašeg doma htjeli nešto promijeniti kako bi vam dom bio udobniji i opušteniji, ali niste sigurni kako bi to izgledalo. Danas je teško naći dobrog i kvalitetnog dizajnera koji će znati iz dobrog doma napraviti odličan dom.
Tako kreće priča u kojoj su Pietro Calati i Alessandra Melchionda angažirali profesionalnu dizajnericu interijera Danu Kallo iz studija Black Fox da im pomogne u opremanju novog stana u Dublinu.

Kallo je bila sretna jer je imala nove klijente koji i nisu bili tako zahtjevni i sve odluke su donosili vrlo brzo.

Smješten u modernom kompleksu stambenih zgrada okružen kvartovskim vrtom, ovaj apartman pruža lijepi pogled iz svake prostorije. Dnevni boravak ima pogled preko ulice i rijeke River Liffey, dok ostale dvije spavaće sobe imaju miran pogled na zeleni dvorišni vrt.

Čim su dobili ključeve od stana, odmah su kontaktirali Kallo da sa njima napravi obilazak stana i da utvrde kakve su promjene nužne u ovom stanu. No, prije Pietra i Alessandre je postojao samo jedan vlasnik stana, te je primjerice, kuhinja još bila u jako dobrom stanju. Svi stanovi u toj zgradi imaju istu bijelu kuhinju sa crnom granitnom radnom pločom. U kuhinji je Kallo odlučila srušiti gornji dio zida koji razdvaja kuhinju od boravka kako bi vrlo društveni vlasnici mogli lako komunicirati dok kuhaju ili odmaraju u boravku.

Iako je stara kuhinja bila u jako dobrom stanju, pružala je premalo prostora za nove vlasnike, te su elemente tih ormarića iskoristili u izradi novih otvorenih polica uz koje je stao i još jedan red novih ormarića.

Osvjetljenje je bilo poprilično dobro, pa je Kallo ubacila samo nekoliko ugradbenih svjetla u spušteni strop iznad kutne garniture, te podnu lampu u kut iza garniture za ljepši ugođaj.

Dok je osmišljala plan, Kallo je uvidjela da je zapravo napravila mnoštvo odvojenih zona. Zadovoljna je time jer gostima koje će ovaj par imati, time će pružiti privatnost za ugodno čavrljanje postrance.

Jedna od najvažnijih stvari koju su klijenti tražili je prostor za stvari. Kallo je angažirala stolara da napravi police za knjige u dnevnom boravku. Stolar je za prednji dio polica napravio trake od hrastovine kako bi ih povezao s prozorskim okvirima i podom koji su također načinjeni od hrasta.

Slike na zidovima su malčice neobične. Slikane su sa bojama koje su napravljene od suhe mahovine, trave i lišća. To je novi način slikanja koji se koristi i kod bojanja zidova luksuznijih ureda gdje je zelena jako česta boja pored drvene lamperije.

Nježna zelena boja zida u velikoj spavaćoj sobi odigrava sa spokojnim pogledom na vrt. Prije no što su se odlučili baš za ovu nijansu probali su sa čak pet drugih nijansi zelene boje. Ciljali su na nijansu koja djeluje najopuštenije.

I u ovoj sobi se gledalo da se dobije prostor za stvari pa se tako madrac sa podnicom lako podiže i ispod se nalazi ogroman prostor za pohranu garderobe i ostalih potrepština.

Druga spavaća soba služi i kao ured. Nježna zelena boja zodova, hrastov stol i tepih sa lisnatom teksturom stvara prirodni i opuštajući ugođaj. Sofa se može razvući u krevet za goste.

Ormar je stao u hodnik u sićušni postojeći ormarić za krpe i kućanske potrepštine.

Bio je to vrlo stisnuti prostor, ali Krisztian je se dosjetio staviti ormariće uz lijevu stranu hodnika i napravio je police za suprotnu stranu kako bi što bolje iskoristio prostor. Vlasnici mnogo putuju pa imaju i mnogo prtljage, te im stoga treba i mnogo prostora gdje bi sve smjestili, a isto tako i prostor gdje bi odložili cipele i kapute.

Kao i ostatak ovog stana, hodnik je jasan primjer kako se mudrim razmišljanjem i rapodjelom ponuđenog prostora može mali gradski stan pretvoriti u funkcionalan i udoban dom.

Između stijene i mora

Hodajući gradom često vidimo ljude sa otežanim kretanjem. One sa štapovima, štakama i kolicima kojima bi uvijek dobro došla pomoć popesti se po stepenicama ili ući u autobus ili tramvaj.
Rijetko koja osoba sa invaliditetom si može priuštiti prilagodbu svojeg životnog prostora svojim potrebama.

Jednoj obitelji u mjestu Eastbourne u Novom Zelandu je to uspjelo. Računovotkinja Doreen i konzultant Stew Sexton učinili su svoj dom dostupan za slabo pokretne osobe.

Kao član nacionalne komisije novozelandske udruge za nepokretne osobe, Stew Sexton zna dizajnirati prostor potrebama ljudi u invalidskim kolicima. U vrijeme kada su on i njegova supruga Doreen bili spremni prodati svoju zastarjelu kućicu u blizini mora, Stew je radio sa kompanijom Lifemark koja je neovisni projektni biro za kuće koje koriste rade jedinstvene građevinske projekte (arhitekti i građevinari; braća Andrew i Richard). Oni su tvorci doma ugodnog već starijem bračnom paru Sexton. 

Stew i Doreen imali su mnogo vremena u pronalasku mana svojeg prvotnog doma na obali gradića Eastbourne. 16 godina su živili u toj kući, a za izradu projekta Stewu i njegovom bratu, arhitektu Andrewu Sexton trebale su 2 godine detaljnog planiranja, a u izgradnji im je pomogao brat Richard kojemu je trebalo 18 mjeseci da ju dovrši.

Tipično za područje gdje se kuća nalazi je da na parceli od otprilike 750m2 ima samo 90m2 ravne zemlje. Položaj kuće je između ceste i litice. Iako je pogled spektakularan, kuća je na stalnom udaru legendarnog Wellingtonovog vjetra.

Prvi zadatak za Andrewa je bio prilagodito kompletni ulaz kroz garažu, veliki broj mjesta gdje se kolica ne mogu okrenuti i široki hodnik. Ulazni prostor sad vodi k stepenicama i dizalu kojeg pokreće pritisak vode.

Kuća je na laganoj uzbrdici sa dvorišnim prilazom u prizemlju i uzdignutom terasom.

Pri samom početku gradnje braća su se složila da u prizemlju bude gostujuća soba, kupaona i velika spavaća soba, dok bi gornji dio kuće bio za boravak i ured. Široka klizna vrata Stewu omogućuju laki pristup prostorijama.

Stew je inzistirao na tome da kupaona ne izgleda kao ona bolnička, ali da mora biti jednostavna za korištenje. Odbijao je montažu ručki za odlazak na wc školjku i tražio je običnu, a ne posebnu školjku za invalide.

Okolina oko kade ima jednostavan, ali ipak luksuzan izgled te je napravljeno tako da se gore može sjesti i skliznuti u kadu.

Andrew je jako dobro iskoristio uzbrdicu na kojoj je kuća. Staklena vrata vode u sićušno dvorište, a garderoba koja je tik uz kupaonu ima i police koje su na maksimalnoj visini od 90 cm pa Stew napokon sam spremiti ili uzeti odjeću.

Na katu su braća htjela napraviti što otvoreniji dnevni prostor kako bi u prostoriju uveli što više svjetla i Stewu omogućili laku mobilnost (bez koridora, ili vrata).

Ključ uspjeha cijelog projektnog plana je veliki stakleni zid koji nudi prekrasan pogled na more i čaroban zalazak sunca.

Stakleni zid se činio puno boljim rješenjem nego ostaviti otvorenu terasu koja bi se rijetko koristila zbog stalnog vjetra, pa je zato Andrew produžio boravak sa duplo glaziranim kliznim stijenama koje se u mirnim danima lako mogu otvoriti. U stražnjem dijelu kuće nalazi se i jedna manja terasa koja je izolirana u području gdje nema vjetra, te je odlična za nedjeljni roštilj.

Andrewov dodir u kuhinji bila je velika radna ploča i otok na sredini kuhinje koji je otvoren sa jedne strane kako bi mu Stew mogao lako pristupiti i samostalno kuhati.
Andrew je koristio i svoj trik za proširenje prostora, a tajna je u tome da je duž cijelog južnog zida postavljeno ogledalo.

Spremišni prostor ima još jedan sudoper, mikrovalnu i radnu ploču od nehrđajućeg čelika. Stew je tražio da ormarići nemaju ručke, kako ne bi za njegova kolica postojale prepreke dok je u neposrednoj blizini pri odabiru namirnica i kuhanju.

Fisher & Paykeloven ima automatske povratne ladice pa Stew može sigurno upravljati sa vrućom pećnicom.

Krovni prozor osvjetljava stražnji dio kuhinje i kutak za piano sa lijeve strane kuhinje.

I Stew i Doreen rade od kuće. Pregrada i pregršt ugradbenih spremišta omogućuje im da oboje imaju otvoreni pogled na morsko plavetnilo sjedeći za radnim stolom.

Uz zid kuće u ormar je ugrađen i krevet za goste.